Auch ... Htio sam se pretvarati da ih ne čujem, ali oni imaju malo više i čupaju se za kosu. Htio sam intervenirati, ali smatrao sam da je predobro tamo gdje jesam i da sam intervenirao osjećali bi se posramljeno.
Uspjeli su me probuditi a da toga nisu svjesni i da nisu postigli rezultat. Držao sam zatvorene oči i pokušavao ne misliti ni na što, lucidno ignorirajući tamu i pokušavajući zadržati podalje od hladnog srca vrelu krv koja mi je tekla žilama. Sekunda nestabilnosti bila mi je dovoljna da me rastrga tanka nit na kojoj sam ležao. Pokušavao sam se zagrijati s gotovo stvorenom slikom ...
- BAAAA… !!! Idi mu reci odmah! Sad kreni!
- Dobro je za njega ... Kunem se, dobro je ... Nemojte se nepotrebno tresti.
- Ti ... sigurno ne
- Nisam ti ništa skrivao. Nisi razumio.
- Ahhh ... `tvoja majka! Lažeš, pa ... Kako si znao što ću pitati?
Osjetio sam kako eksplodiram i skočio sam iz kreveta misleći raspravljati s njima. S dva koraka stigao sam do vrata i gotovo ih otkinuo sa šarki. Ispred mene su se nalazile siluete dvaju bića koja su podrhtavala poput želatine u difuznom svjetlu. Bila je to više senzacija nego definitivna fraza, i sa zaprepaštenjem shvaćam da mi uopće ne bi smetalo da ne otvorim vrata. Što sam, dovraga, učinio? Umirem li, a sad čekam čestitke od njih? Ovo dvoje me gledaju u čudu i skamenio sam se njihovom slikom. Krajičkom oka pokušavam vidjeti nešto stvarno u sobi. U REDU. Krzno se nakon dobrog sna počinje protezati duž kreveta. Polako okrećem glavu prema prozoru i vraćam se korak unatrag. Vidim narančasto svjetlo sa ulične rasvjete kako se pokušava probiti kroz rolete. Odmaknem se još jedan korak i okrenem im leđa. Koji vrag ?! Obojila sam zidove krznom zebra!? Nešto nije u redu, ali možda je to samo svjetlost između roleta i dalje utisnuta na mrežnicu. Čuo sam kako se ulazna vrata pomiču kao da ih puše jaka struja. Pobjegli su, čuo sam kako njihovi užurbani koraci idu prema dizalu. Nije trebalo biti ... Otvorio je vrata i zajedno su kobnim korakom postigli cilj od sedam razina. Macbili bi zajedno do posljednjeg trenutka.
Bio mi je pod nogama i osjećala sam se potpuno zbunjeno. Gurnem ga ustranu (kažete da je na rubu moždanog udara ... ako mu oči više iskoče iz glave, morat će potražiti svog ženskog puža kad mu ne oduzmem slobodu) do kreveta.
Sad je tiho ... i mogao bih mirno spavati ... (Hej! Budan sam! Nemate mi što reći jer više ne postojite!)
